U Poljicima nije bilo javnih škola osim privatnih škola koje su vodili Glagoljaši i Glagoljaškog sjemeništa u Priku. Zbog toga su uglavnom pismeni poučavali nepismene. Koristio se Hrvatski jezik, a pisalo se poljičicom. Glagoljaši su ispočetka koristili glagoljicu u liturgijskim knjigama a kao službeno poljičicu.

VJERSKI ŽIVOT
Od samog početka Poljica pripadaju katoličkoj vjeri. Kao i cijela Hrvatska pripadali su rimskom - latinskom obredu, ali su se uspjeli izboriti za staroslavenski jezik- glagoljicu u crkvama, što su drugi narodi dobili 13. stoljeća kasnije.
Crkve su imale svoje posjede. Širanju glagoljaškog bogoslužja su pridonijeli benegditinci koji su imali samostan u Jesenicama. Nakon što je zatvoren taj samostan u Poljica splitski biskupi šalju svećenike latinaše što Poljicima nije odgovaralo. Zbog toga su od pape Inocenta 2. izborili gradnju samostana Lipoglava u kojem su se školovali Glagoljaši.

POPOVI GLAGOLJAŠI
Svećenici glagoljaši bili su učitelji pismenosti poljičkom puku, spremali su mlade svećenike i prednjačili u poljodjelskim radovima. Glagoljaši su živjeli skromnim, jednostavnim životom, imali su skromne uvjete školovanja. Glagoljaši su uglavnom potjecali iz siromašnih obitelji zbog čega su ih latinaši smatrali svećenicima drugog reda. Čak su ih i neki biskupi podcjenjivali. Tako je nadbiskup Andrija II.. Kornelij izdao naredbu po kojoj ni jedan glagoljaš nije mogao postati kanonikom, pripadati gradskom kleru ni u gradu dobiti bilo kakvu službu.

Poljički vikarijat
Splitskim nadbiskupima bilo je teško održavati vezu sa vjernicima i svećenicima na području Poljica. Zbog takvih problema biskup Foconij je imenovao izvanjskog poljičkog vikara 1590. godine koji je imao pečat, grb i svog kančelira. Vikar je imao visoki ugled i zadatak zamjenika biskupa s određenim duhovnim ovlastima.

Svećenička skupština
Okupljala je svećenike poljičkog i radobijskog područja kako bi se što bolje upoznačli, poticali na izobrazbu i koordinirali djelovanje. Skupština se ispočetka sastajala na raznim dogovorenim mjestima, a od 1711. godine stalno mjesto okupljanja je crkva sv. Ciprijana u Gatima. Skupština se otvarala duhovnim programom nakon čega je slijedio govor vikara i rasprave o različitim problemima uglavnom duhovnosti i svećeničkom radu.

Bratovštine
Bratovštine su bile zajednice vjernika čiji su se članovi nazivali bratimi. U svakom Poljičkom katunu bilo je nekoliko bratovština, a svaka se okupljala oko crkvice i zemljišnih posjeda koja im je pripadala. Bratimi su se međusobno pomagali. Najpoznatija bratovština bila je u Gatima - bratovština sv. Ciprijana. Danas su se bratovštine zadržale samo u rijetkim mjestima i nemaju više svoju prvotnu ulogu.

Sjemenište u Priku
Godine 1750. nadbiskup Pacifik Bizza otvorio je u Priku sjemenište za školovanje glagoljaških svećenicika. Školovanje, učitelje, zgradu i sve ostale troškove troškove susnosili polaznici sjemeništa. Nauka u sjemeništu bila je u rangu sjemeništa u Italiji onog vremena kako piše pisac Dalla Costa, a slične ocjene su mu dali i drugi uglednici tog vremena.
Sjemenište je zatvoreno 1820. godine po odluci Beča, sjemenište postaje osnovna škola 1854. godine koja se razvija najprije do gimnazije a kasnije do bogoslovije. Rad bogoslovije traje do 1879, a osnovne škole do 1885. godine.