PREDPOLJIČKO RAZDOBLJE

Značajniji nalazi o povijesti Poljica potječu iz bakrenog doba. Uz to doba za Poljica su vezani Iliri i dorska seoba(krajem drugog tisućljeća p.k.). To je i vrijeme iz kojeg potječe najstariji brončani nalaz - ostava i u njoj sjekire u Gornjem Sitnu koja se pripisuje ilirskom plemenu Delmata. Za Delmate, čije je središte bilo Duvno (tadašnji Delminium), se pretpostavlja sezonska seoba u poljičke krajeve u tom razdoblju. Njihovo trajno preseljenje na obalu između Krke i Cetine dogodilo se u III. stoljeću p.k.
Osim Ilira značajni za ove prostore su bili Grci (s glavnom kolonijom na Visu) i Rimljani (Salona). Iz rimskog razdoblja u Poljicima su ostali najvrjedniji spomenici o Ilirima. U Srednjim Poljicima nalazila su se plemenska središta ilirskih plemena: Ornastina, Nerestina i Pituntina koja su polja koristila za ispašu. Primorska Poljica tada pripadaju agrarnom području Salone i polja se koriste za zemljoradnju. Iz tog razdoblja potječu rimske keramike, ostaci građevina i grobova koji se i danas mogu naći u Poljicima.
U VII. stoljeću iz Bijele Hrvatske dolaze ratnička plemena Hrvata i već u drugoj polovici VII. stoljeća uspostavljaju vezu s papom Agatonom. Najprije su naselili područja koja su najviše odgovarala njihovim zemljoradničkim navikama. To su bila područja Srinjina i Strožanca odakle su se postupno širili na polja u Tugarama, Jasenicama, Dućama.
U IX. stoljeću Hrvatska je dosta jaka i zagospodarila je Jadranom. Hrvatski knez Mislav 839., u svom dvoru sv. Martin u Postrani, sklapa ugovor o nenapadanju s mletačkim džudom Petrom Tradonikom. Slijedećih sto godina povijest Poljica je prekrivena tamnim velom.

POČECI POLJICA

Predaja kaže kako se godine 949. u Poljica doselila tri brata: Tišimir, Krešimir i Elem koji su osnivači Poljičke župe. Tri brata su potomci hrvatskog kralja ili kneza Miroslava kojeg je 949. godine u Bosni usmrtio ban Pribina. Tišimir je zaposjeo od brda Graca do Cetine kod Zadvarja. Krešimir od Graca do rijeke Žrnovnice nastanivši se u Dubravi, a Elem Gornja Poljica. Potomci trojice braće nazivaju se didići. Od njihovih su potomaka potekla tri poljička plemena, nazvana njihovim imenima: Krešimirovići (Kremeničani), Tjcšimirovići i Flemovići (Limići).
Poljica su u to doba pripadala Primorskoj županiji sa sjedištem u Klisu. Županije su same birale župane što nikako nije odgovaralo ugarsko - hrvatskim kraljevima pa su oni kao župane postavljali kraljevske plemiće. Poljički didići se nisu mirili s takvom situacijom pa su 1015. osnovali ŽUPU POLJIČKU - općinu u kojoj su sami sebi krojili zakone. Župa je podijeljena u 12 katuna koji su dobili ime po 12 većih sela kojima su pridružena manja.
Personalna unija Hrvatske i Austrije 1102. ne nailazi na potporu u Poljicima. Poljičani su zauzeli neprijateljski stav prema ugarskim kraljevima kao vladarima i kao nositeljima feudalizma u Hrvatsku.
Oko 1185. dogodila se i tvz. zakonska otimačina u kojoj su Splićani prisvojili čitava poljička sela i planinu Mosor na temelju dobivenih ali i krivotvorenih darovnica od ugarskih kraljeva.
Poljičani nisu promijenili svoj stav prema ugarskim kraljevima, čak su ga i potvrdili 1242. godine kada su se, koristeći nepovoljan položaj ugarskog kralja Bele 4. (provala Mongola), svrstali u protukraljevsku stranku koja je htjela obnoviti hrvatsko narodno kraljevstvo.
Godine 1259. Poljičani se bore protiv Splićana i Trogirana koji su vjerni ugarskom kralju.
U XII., XIII. I IV. Stoljeću područjem Hrvatske vladaju Šubići kao dinasti. Poljičani ih u potpunosti podržavaju kao nasljednike hrvatskih banova.
Zbog neprihvaćanja ugarskih vladara ni mjerodavnosti kraljevskoga suda Poljičane kritizira i kraljica Elizabeta, žena Karla Roberta. To se vidi iz njezina pisma iz Zadra 1333. godine, u kojemu zapovijeda da se Poljičanima sudi za sve krivnje po hrvatskim zakonima, a ne po njihovim samoupravnim normama.

BOSANSKO I MLETAČKO STARATELJSTVO

Ludovik T. Anžuvinac 1358. je porazio u sjevernoj Italiji i Dalmaciji Veneciju i prisilio ju na mir u Zadru. Tim mirom Venecija se odrekla svih dalmatinskih gradova. U Dalmaciju su tada stigli: Juraj Rajčić i Juraj Dražojević, plemići koje je prema tradiciji poslao Ludovik T. Anžuvinac. Juraj Rajčić imao je upravljati Poljicima. Pristigli plemići su zastupali poljičke interese u sukobu sa Splitom te su ih Poljičani pozvali da se nastane u Poljicima. Njihovi potomci dobili su nadimak ugričići.
U to vrijeme Poljica su, na kratko vrijeme, bila pod Bosnom, ugričići su uspjeli sačuvati poljičko primorje od pripajanja Splitu. Kako bi se oslobodili Bosne Poljica se 2. veljače 1444. godine stavljaju pod starateljstvo Mlečana čemu je potvrda Dukal 3. ožujka iste godine. Poljica su ovim starateljstvom izgubila unutarnju autonomiju, morala su plaćati danak i davati vojnike.


TURSKO RAZDOBLJE

Godine 1500. započinje teška borba Poljica protiv Turaka koja traje sve do XVII. stoljeća. Te godine Turci su došli na granice Poljica i zarobili 150 ljudi. Borbe protiv Turaka bile su teške. 1514. godine Poljičani im počinju davati harač, ali 1527. prekidaju davanje osokoljeni Klisom koji je bio u čvrstoj ruci Petra Kružića. Godine 1530. Ahmed Paša isprovociran prekidanjem harača navaljuje na Poljica s velikom vojskom. Tu je njegova vojska pokorena zahvaljujući velikim dijelom Mili Gojsalić. Godine 1540. nakon svih odolijevanja Poljica ipak padaju pod tursko vrhovništvo. U cijeloj toj situaciji barem zadržavaju najviši stupanj autonomije kao npr. Crna Gora. Ta autonomija je značila da se o pitanju harača , sudskih sporova i priziva obraćaju središnjoj carskoj upravi.

Poljica nisu nikada bila okupirana od turskih četa iako su snosila velike žrtve. Turske dominacije s pravnog gledišta Poljica se oslobađaju 1699. godine.
Poljičani su se s Turcima borili i izvan granica Poljica. Godine1648. sudjeluju u oslobođenju Klisa, a 1715. uspijevaju s drugima povratiti Sinj.
Zlatna dukala je dokument iz razdoblja mletačkog vrhovništva, a izdao ga je mletački dužd Andrija Gitti s Vijećem desetorice. Dukala s zlatnim pečatom uređuje odnose između Mletaka i Poljičke Republike i garantira Poljičanima konkretnu pomoć od 600 kopalja u borbi protiv Turaka. Tim se dokumentom potvrđuje i unutrašnja anatomija Poljica. Dokument je sačuvan do danas u vlasništvu don Frane Mihanovića a zlatni pečat je izgubljen.


AUSTRIJA, FRANCUZI I DOKIDANJE POLJIČKE OPĆINE

Dominacija Austrije
Godine 1797. u Dalmaciji Mlečani gube vlast, a nastupa dominacija Austrije. Austrija priznaje stanovitu autonomiju Poljicima 13. travnja 1799. ali im zabranjuje pravo okupljanja (slobodu zbora i dogovora) bez dopuštenja više vlasti.

Francuzi
Austrija 1805. prepušta Napoleonu Dalmaciju. Francuzi 1806. organiziraju svoju vlast u Zadru s povjerenikom za građanske poslove Vickom Dandolom i za vojničke mladim maršalom Marmontom. Poljičko izaslanstvo u sastavu: veliki knez Ivan Čović, vikar Matej Sladojević i kančelir Miho Marasović pošli su u Zadar i tražili stare povlastice.
Dandolo nije imao sluha za Poljičane, čak ih je pokušao i mitom pridobiti za francusku vlast ali u tome nije uspio.Marmont je bio mišljenja kako Poljičane treba ostaviti na miru.
Rusko brodovlje usidrilo se u Bračkom kanalu pod vodstvom Bratinskog i Sinjavina. Rusi su izazvali pobunu, zapucali s brodovlja i otišli. Tja ustanak nastavljaju Poljičani (15. lipnja 1807.) Oštra francuska kontra ugušila je ustanak. Francuzi su opljačkali sela, a crkve i groblja oskvrnuli. Marmont je došao 9. lipnja 1907.(kad je čuo za pobunu) u Gata i tu se utaborio. U kratkom roku pokorena su i Gornja i Donja Poljica, a Marmont je osudio smrću osnivatelje ustanka među kojima i velikog kneza Ivana Čovića.
Poljičani su za taj ustanak odgovarali u Splitu u Milesovoj kući, osuđeni su na smrt i zapljenu dobara, a među njima je bilo i mnogo poljičkih svećenika. Ivan Čović uspio je pobjeći ruskim brodom.
Poljički kotar razdijeljen je 21. rujna 1807. između Općine splitske, sinjske i omiške. Time su Poljica izgubila svoj suverenitet, integritet i svoje demokratsko ustrojstvo.

Dokidanje Poljičke općine
Poljičani su 1912. ustrojili cijeli teritorij koji su imali u Općinu sa sjedištem u Priku, ali je komunisti 1945. godine dokidaju i dijele između splitske i omiške općine.